Jedna od vesti koja nas je probudila 29.07.2015. godine se dogodila u Nišu. Pred kraj radnog vremena je pao deo plafona u stomatološkoj službi Zavoda za zdravstvenu zaštitu studenata u Katićevoj 29. Povređenih nije bilo jer se Zakon o radu pobrinuo da ograniči radno vreme i da niko ne bude u prostoriji. Pričinjena je samo materijalna šteta.
Ono što je uznemiravajuće u vezi sa ovom vešću je činjenica da je to ista zgrada u kojoj se nedavno, tačnije 29.06.2015. godine takođe obrušio plafon. Tada je jedan zaposleni lakše povređen.
Prethodni događaji ukazuju na nepostojanje sigurnosti pri poštovanju osnovnih prava bezbednosti na radu zaposlenih lica i lica koja se zateknu u radnoj okolini.
Jedna od bitnih povreda prava zaposlenih je povreda člana 80 stav 1 Zakona o radu (’’Sl. glasnik RS’’, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013 i 75/2014) kojim se zaposlenom garantuje pravo na bezbednost i zaštitu života i zdravlja na radu.
Takođe, značajno je ukazati na povredu člana 1 stav 1 Zakona o bezbednosti i zdravlja na radu (’’Sl. glasnik RS’’, br. 101/2005) koji uređuje: sprovođenje i unapređivanje bezbednosti i zdravlja na radu lica koja učestvuju u radnim procesima, kao i lica koja se zateknu u radnoj okolini, radi sprečavanja povreda na radu, profesionalnih oboljenja i oboljenja u bezi sa radom.
S obzirom na prethodne događaje, postavlja se pitanje koliko i da li država uopšte vrši kontrolu bezbednosti na radu.
Osim toga, u cilju obezbeđivanja zaštite, Zakon o bezbednosti i zdravlju na radu članom 7 propisuje: „Preventivne mere u ostvarivanju bezbednosti i zdravlja na radu obezbeđuju se primenom savremenih tehničkih, ergonomskih, zdravstvenih, obrazovnih, socijalnih, organizacionih i drugih mera i sredstava za otklanjanje rizika od povređivanja i oštećenja zdravlja zaposlenih, i/ili njihovog svođenja na najmanju moguću meru.’’ Zakonom je propisano, ali je pod znakom pitanja da li su preventivne mere zaista i preduzete od strane poslodavca, te je stoga obaveza države da inspekcijskom kontrolom proveri poštovanje zakonskih propisa.
Nemili događaji koji su navedeni, kao i mnogi koji su im prethodili, su doveli do postavljanja pitanja ko i šta treba preduzeti da se takve scene ne bi ponavljale.
Sa sigurnošću se može tvrditi da je od velikog značaja za državu da je njena populacija zdrava i radno sposobna. Kao takva ona može doprineti razvoju i napretku, što je veoma značajan javni interes. S druge strane, radno sposobno stanovništvo je u mogućnosti da se brine o sebi i osvojoj porodici, što predstavlja bitan lični interes.
U cilju ostvarivanja oba interesa država je, pre svega, ta koja mora preduzeti odgovarajuće mere u cilju zaštite osnovnih prava zaposlenih koja su vezana za bezbednost i zdravlje na radu. Prema postojećim okolnostima moglo bi se reći da država ne preduzima dovoljno radnji u cilju sprečavanja povreda i nastajanja materijalne štete izavane neadekvatnim merama obezbeđenja na radu i u vezi sa radom. To se može promeniti samo aktivnom ulogom inspekcijskih organa kroz redovnu kontrolu poslodavaca, organizacija i drugih organa koji imaju zaposlene.
Praksa je takođe pokazala da inspekcijski nadzor nije dovoljan, te stoga treba primeniti oštrije mere i cilju zaštite prava zaposlenih. Sledeća mera koja se mora primenjivati je kaznena mera u vidu novčane kazne.
Doprinos zaštiti na radu može dati i Uprava za bezbednost i zdravlje na radu. Ona po Zakonu o bezbednosti i zdravlju na radu obavlja poslove državne uprave sa ciljem unapređivanja i razvoja bezbednosti i zdravlja na radu, odnosno smanjenja povreda na radu, profesionalnih oboljenja i oboljenja u vezi sa radom. Možemo dodati da bi Uprava mogla aktivnije postupati prema svojim nadležnostima.
Svakako, u ostvarivanju prava zaposlenih na bezbednost i zdravlje na radu, ne smemo izostaviti poslodavca.
Poslodavac je dužan da obezbedi zaposlenom rad na radnom mestu i u radnoj okolini u kojima su sprovedene mere bezbednosti i zdravlja na radu. Takođe, u obavezi je da, prilikom organizovanja rada i radnog procesa, obezbedi preventivne mere radi zaštite života i zdravlja zaposlenih. Kada je to neophodno, mora da izvrši i posebne obaveze predviđene zakonom, osposobljavanje zaposlenih, premšstaj na druge poslove kada to zahteva proces rada.
U slučaju nepoštovanja zakonom predviđenih obaveza mora slediti sankcija u skladu sa težinom povrede.
Kao treće, ali ne manje bitno, je zaposleno lice.
Zaposleni ima pravo i obavezu da se pre početka rada upozna sa merama bezbednosti i zdravlja na radu, kao i da se osposobljava za njihovo sprovođenje. Od značaja je davanje predloga, primedbi i obaveštenja o pitanjima bezbednosti i zdravlja na radu kao i kontrolisanje svog zdravlja. Prijava za povredu prava kod nadležnih organa je takođe od bitnog značaja.
Iz svega izloženog može se zaključiti da država, koja jedina ima aparat prinude, mora preduzeti mere kojima će omogućiti da na efikasniji način zaštititi osnovna prava zaposlenih lica i lica koja se zateknu u radnoj okolini predviđena Zakonom o radu i Zakonom o bezbednosti i zdravlju na radu.